Draga Tatjana,

teško nam je prihvatiti da te više nema među nama, da više nema tvog vedrog pogleda i osmijeha koje smo prepoznavali u svakom susretu s tobom i koje si  nesebično dijelila. Ti si nas vedrinom i staloženošću hrabrila u teškoćama. S pažnjom si slušala o našim problemima i uvijek nalazila prave riječi. Govorili smo ti tajne znajući da ostaju zaključane u tebi. Bila si prijateljica spremna pomoći i dati sebe u svakom trenutku.

Poštovali smo tvoju iskrenost, cijenili tvoj stav koji je nosio moralne vrijednosti često nepoznate današnjem društvu. Užurbanost vremena zaustavljala si pokazujući nam što je u životu najbitnije - ljubav i blizina dragih ljudi. Od tebe smo mogli učiti kako voljeti druge i vidjeti njihove potrebe, kako sitnicama hraniti ljubav.

Pamtit ćemo tvoj pozitivan, motivirajući, ohrabrujući pogled na ljude, i svijet.

Vjerovala si u dobro i radovala se svakom danu. S oduševljenjem bi pričala o uređenju kuće u Krapini, o Maji i unucima, o putovanjima, o svome Vladi i vašoj ljubavi. Uživala si u svom pozivu - radu s učenicima. Oni su tu tvoju predanost, veselje, ljubav i brižnost najbolje osjećali. Reći će za tebe: „Pričala je najljepše, najzanimljivije i najčudnije priče i mitove koje nitko nije znao.“ Kad si se vratila na posao, osjećali su tvoju odanost, optimizam i životnu hrabrost. S tobom su naučili razmišljati o povijesti i učenje shvaćati kao životni izazov.

Ti nas sad promatraš s neke daleke obale u svojoj smirenosti i bezbrižnosti. Govorimo ti hvala za radost i toplinu koju si nam dala, za strpljivo slušanje, riječi ohrabrenja, za veselje na izletima i proslavama, zagrljaj i stisak ruke.

Izgubili smo te prerano svjesni praznine koja je ostala u nama, praznine koju ostavljaju veliki ljudi. 

Ako u smrt gledam, čujem tvoju pjesmu - kaže Jure Kaštelan. Tvoja pjesma je pjesma o dalekoj obali, i mi je danas čujemo u srcima.